Ako čitate ovaj članak, vjerojatno znate moju priču koju sam nebrojeno puta ponovio, a govori o tome kako sam iz hobija i ljubavi prema ljutom napravio ozbiljan posao. Ovo nije priča o Volim Ljuto, ovo je priča iz moje perspektive o tome kako sam postao osoba koja je mogla stvoriti Volim Ljuto.

Osnovna škola

Da biste shvatili kakav sam kao osoba, moramo se vratiti još u moju osnovnu školu. To je bilo ranih devedesetih. Sjećam se rata, no nisam imao doticaj s njime jer sam živio isto gdje i sada živim – u Igrišću, mjestu u Hrvatskom zagorju, oko 25 kilometara udaljenom od Zagreba.

U osnovnu školu sam išao u susjedno selo Jakovlje i bio sam odličan učenik. No, uvijek sam bio tih i povučen, pogotovo ako nisam bio u vlastitoj zoni komfora među poznatim ljudima. Sjećam se da sam puno pričao s roditeljima o tome, posebno s mamom i ona mi je pomogla da savladam taj neki strah od nepoznatog.

Kako je nastao Volim Ljuto: KSET, mamino znanje i Goranova lijenost 2
Kako je nastao Volim Ljuto: KSET, mamino znanje i Goranova lijenost 3
Kako je nastao Volim Ljuto: KSET, mamino znanje i Goranova lijenost 4

Još u nižim razredima osnovne škole roditelji su mi kupili Commodore 64 na kojem sam naučio programiranje koje je, doduše, tamo bilo zaista rudimentarno, ali osnove su bile tu. U sedmom razredu sam dobio i prvi PC. Pentium 133 s 32MB RAM-a, 5GB HDD-a i 14“ CRT monitorom, a uz to je tu bio i 33.6K modem za spajanje na Internet. Vjerojatno sam među prvima u selu imao PC i Internet te davne 1997., i znao sam cijele noći biti online. Zašto noći? E pa zato što je Internet bio jeftiniji navečer (plaćalo se po vremenu) i zato što telefon nije radio ako se koristio Internet.

Uz računala me zanimala i mehanika jer je otac u to vrijeme bio auto mehaničar, pa sam njemu često pomagao i na taj način sam poprilično puno toga naučio o automobilima. Naravno, pomaganje ocu nije bilo besplatno, uvijek bih nakon odrađenog posla dobio novac ovisno o tome koliko sam radio. Onda to nisam shvaćao, ali danas znam da sam na taj način spoznao vrijednost novca i kako se novac (teško) zarađuje.

„Lucijanka“

Prije upisa u srednju školu sam znao da želim upisati FER jer su me jako zanimala računala. Htio sam biti programer jer mi je to bilo nešto zanimljivo, novo i jako mi je dobro išlo. Izbor je bio Ruđer, no s obzirom da putujem u Zagreb sa sela, a Ruđer je na drugom kraju grada, roditelji su me uspjeli nagovoriti na „Lucijanku“ – matematičku gimnaziju na Malešnici. Do nje sam busom putovao svega 40-ak minuta ujutro.

Srednja škola je za mene bila nešto sasvim novo i nepoznato te sam imao ogroman strah na početku, što se donekle pokazalo opravdanim. Naime, ispalo je da sam u razredu, odnosno u cijeloj smjeni, bio jedini Zagorac. Svi ostali su bili ili s kvarta ili najdalje iz Zaprešića, tako da sam redovito bio predmet sprdnje i to je išlo toliko daleko da me nisu samo kolege iz razreda ismijavali, nego me čak i profesorica iz povijesti zvala „poljoprivreda“. Naravno, imao sam i nekolicinu dobrih prijatelja u razredu s kojima sam se dobro zabavljao, čak možda i previše, pogotovo za vrijeme nastave. Sjećam se jednog roditeljskog sastanka nakon kojeg je mama došla doma i ispričala mi da ju je razrednica upozorila da previše pričam i smijem se pod satom, na što je mama rekla da ju uopće nije briga za to jer sam bio jako povučen i da joj je drago da se napokon nešto mijenja.

Što se tiče ocjena, u srednjoj nisam bio odlikaš, uvijek se negdje vrtilo oko 4,0 do 4,2 prosjeka. To više nije bila osnovna i trebalo je ipak malo više učiti, a meni je oduvijek bio problem učiti stvari koje me ne zanimaju. Naravno, prisilio sam se pa sam došao do OK rezultata, ali znam da je to uvijek bilo uz minimum stvarnog učenja. Nakon škole sam kod kuće pomagao starcima u poljoprivredi kojom su se honorarno bavili nakon posla. Znam da su probali svašta uzgajati – od jagoda, rajčice, luka, salate, kineskog kupusa i još 100 drugih stvari. I sve je odlično uspijevalo, ali to nije bilo ozbiljan posao nego dodatna zarada uz poslove koje su imali. Meni je to u tom trenutku bilo suludo jer sam nakon škole i ja morao raditi u poljoprivredi i sjećam se jako dobro da sam rekao sam sebi da nikad, ali apsolutno nikad u životu neću raditi ništa vezano uz poljoprivredu. No, to se pokazalo krivim, kao što već znate.

U to vrijeme nisam imao ambicija biti poduzetnik, odnosno, nisam uopće razmišljao o tome da bih mogao pokrenuti nešto svoje – ali sam imao interes za zaradom novca. Naravno, roditelji su me plaćali za rad u poljoprivredi što mi je bio džeparac, ali moj prvi samostalni poduzetnički pothvat je bio kada sam u drugom razredu srednje nažicao roditelje da mi kupe „pržilicu za CD-e“. Da, moj prvi poduzetnički pothvat je bio kompletno ilegalan. Walter Vrabec White su me zvali (naravno da nisu, Breaking Bad nije bio ni u planu onda). Okej, nisam kuhao meth, ali sam pržio audio CD-e za cijelu školu. Preko prijatelja sam nabavljao glazbu u MP3 formatu i stvarao bazu koja je postajala sve veća, a zatim sam ljudima snimao kompilacije na audio CD-e, kompletno personalizirane. Dobiješ popis dostupnih pjesama, zaokružiš 15-20 pjesama i idući dan za 20kn imaš audio CD. Onda nisam znao da sam zapravo napravio prve poduzetničke korake, čak ni dugo nakon toga još nisam bio svjestan da imam afinitet prema poduzetništvu, no sada kada gledam na to mi je sve sasvim jasno. I jasno mi je zašto mrzim ZAMP.

FER

Kroz cijelu srednju školu sam znao da želim upisati FER, jer mi je taj fakultet (u glavi) donosio točno ono što želim – postati programer. No, ubrzo nakon prvih predavanja i ispita sam shvatio da to neće baš biti tako lako kao srednja i da ću trebati puno više učiti. No, problem je bio u tome što su predmeti bili dosadniji od 2. sezone Larinog izbora. Doduše, Larin izbor je imao Doris Pinčić, FER nije ni to.

Ubrzo nakon što sam upisao FER sam se učlanio u KSET, studentski klub koji je doslovno u dvorištu faksa. I to je bila jedna od prekretnica u mojem životu. Shvatio sam da me jako zanima glazba, koju do tada nisam poznavao, te sam se učlanio u Disco sekciju gdje sam naučio kako biti DJ. Moje studiranje se na kraju pretvorilo u KSET-iranje jer sam praktički živio za i u KSET-u.

Kroz godine provedene tamo sam naučio jako puno o radu s volonterima, vođenju grupe volontera, radu s novcem kao tajnik kluba, organizaciji događanja i još mnogo drugih stvari. No, ne želim da krivo shvatite KSET kao edukativnu ustanovu.

Kako je nastao Volim Ljuto: KSET, mamino znanje i Goranova lijenost 5
Kako je nastao Volim Ljuto: KSET, mamino znanje i Goranova lijenost 6

U KSET-u smo pili i zabavljali se kao nikad. Najbolje provedenih 8 godina u životu je bilo tih 8 godina od 2002., kada sam upisao faks, pa do 2010. kada sam lagano krenuo dalje slomljene jetre i s mnogo dobrih prijatelja koji su tu još i danas.

U KSET-u sam upoznao i Petru, svoju dugogodišnju djevojku. Rekao bih ženu, no tehnički to nije tako s obzirom da još uvijek nismo riješili taj dio. Naravno, FER nisam nikad završio, ostalo mi je nešto malo do kraja.

Oprosti mama.

Audio video rental

Kroz rad u KSET-u s audio opremom sam došao do studentskog posla kao audio video tehničar za jednu tvrtku. Kroz vrijeme mi se taj posao počeo sve više sviđati, te sam radio sve više i naučio jako puno o tome.

Nakon krize 2009. godine, tvrtka za koju sam radio se raspala i svi koji su u njoj radili su otišli na svoju stranu te otvorili svoje tvrtke. S obzirom da sam ja već znao da od faksa neće biti ništa, odlučio sam s dva prijatelja pokrenuti našu tvrtku u istoj branši, što smo i ostvarili 2010.

Prve dvije godine su bile jako teške, jer smo morali uložiti dosta novaca da kupimo bilo kakvu opremu s kojom možemo raditi. No, ja sam srcem bio unutra i novac mi nije bio važan, htio sam stvoriti uspješnu tvrtku i bio sam zadovoljan što to radim. Nakon godinu dana je jedan od frendova dobio posao u policiji pa je otišao iz tvrtke, tako da smo ostali samo nas dvoje.

Kako je nastao Volim Ljuto: KSET, mamino znanje i Goranova lijenost 7

Tvrtka je stvarno sporo rasla, radili smo samo nas dvoje i imali smo za plaće, ali ne i za neki ozbiljniji rast.

Volim ljuto

S obzirom da rad u audio video rentalu nije bio full time, odnosno, u to vrijeme nije bilo dovoljno posla za to nego sam načelno radio 1-2 dana u tjednu pa sam imao vremena za hrpu dodatnih stvari i aktivnosti. Jedna od tih aktivnosti je i dalje bila izlaženje u KSET, gdje sam jednom prilikom, u kasnoj raspravi oko ljute hrane nakon dosta piva, izjavio da ću ja napraviti ljuti umak koji će se zvati Vrabasco jer sam ja Vrabec. Da se razumijemo – niti sam ja mislio raditi ljuti umak, niti se baviti time, to je bila dobra fora na koju smo se svi nasmijali. No, toga se jako dobro sjećam s obzirom da se 2 godine kasnije to i ostvarilo.

Prve sjemenke chili papričica sam naručio preko interneta, ne sjećam se više odakle. Na to me nije potaknuo događaj sa šanka, štoviše, od njega je vjerojatno prošlo više od godinu dana, nego moja znatiželja i afinitet prema ljutoj hrani. Znam da je bilo nekih pedesetak sjemenki od nekoliko različitih sorti, no to je bilo isključivo iz razloga jer me zanimalo mogu li papričice uopće rasti kod nas, pošto sam čitao da se radi o tropskim biljkama. Nije postojala želja za pokretanjem posla, nego sam zaista želio vidjeti kako će te papričice, i hoće li uopće uspjeti u našoj klimi. Naravno, moje znanje o uzgoju biljaka u tom trenutku je ravno mojem znanju Matematičke analize 3 na FER-u, možda sam čak analizu znao i bolje. No, srećom, opet je tu mama koja mi je pomogla i dala gredicu u plasteniku gdje smo nakon klijanja posadili papričice.

Sjećam se da mi je bilo nevjerojatno kako dobro rastu papričice jer nisam očekivao da će uspjeti u našem podneblju. Došlo je vrijeme berbe i u jednom trenutku sam se našao s nekoliko kilograma ultra ljutih chili papričica. Realno, imao sam dvije opcije. Jedna je bila da to bacim, što zapravo i nije bila opcija jer mrzim bacati hranu, a druga je bila da proizvodim pepper spray. I tako je krenula moja karijera u vojnoj industriji….. No, vratimo se u stvarnost. Druga ideja je bila da papričice nekako spremim s obzirom da mi je ta količina dovoljna za nekoliko godina ako ih samo ja jedem. A jedem ih samo ja jer nitko od ukućana ne može vidjeti ljuto u tom trenutku. Pala je ideja da bih mogao napraviti neki umak i spremiti ga jer ako može stajati pasirana rajčica, sigurno može i ovo.

Tražio sam po internetu recepte, i svi su uključivali kuhanje i dodavanje začina i to odmah iz svježih papričica. A ja se sjećam da se meni nikako, ali baš nikako, nije dalo to raditi baš tad jer sam imao neki festival na kojem sam radio i umak bi mogao doći na red tek za oko 2 tjedna. U tom trenutku sam naletio na recept za fermentaciju chili papričica koji mi je bio najjača stvar u tom trenutku – samelješ papričice, dodaš sol, promiješaš i staviš u neku zatvorenu posudu. Brzo i jednostavno, baš ono što mi je bilo potrebno u tom trenutku. Naravno da ih nisam izvadio za 2 tjedna, nego sam zaboravio na njih sve do prije Božića.

Nikad nisam znao previše birati poklone, no ovog Božića sam svima htio dati nešto. Krajem studenog sam se sjetio da imam te papričice u fermentaciji te da bih mogao napraviti umake i pokloniti svima po jedan za Božić. Ali, nije to mogao biti bilo kakav ljuti umak, jer osim ljutih papričica me u slobodno vrijeme zanimao i marketing, pa naravno da ljuti umak nije mogao biti bez imena i etikete. S obzirom da sam ja kol’ko tol’ko kreativan za igre riječi, smislio sam ime Vrabasco (zapravo sam ga znao sa šanka od prije godinu dana) i Vrabanero (ok, to je bilo zbilja izmišljeno u tom trenutku), a vizualni identitet sam prepustio prijatelju Tiboru iz KSET-a što je bila jako dobra odluka, jer bi inače dizajn izgledao kao kad pijan pokušavaš crtati bočicom ketchupa. Da, znam kako to izgleda. Tibor je napravio taj prvi dizajn ljutih umaka, i sjećam se tog maila kad sam prvi put vidio dizajn. To je bio toliko dobar osjećaj koji ne znam jesam li ikad nakon toga doživio. Bio sam jako ponosan što ću ljudima podijeliti stotinjak umaka koji su dobri, ljuti i imaju etiketu koju nije crtalo dijete iz vrtića. To je nešto što ću zauvijek pamtiti.

Bio je to Božić 2012., vrijeme kada još uvijek nisam znao da se želim baviti chili papričicama niti je postojala ideja. Imao sam samo 100 umaka na koje sam bio beskonačno ponosan jer ću pred prijateljima ispasti faca s najoriginalnijim poklonom tog Božića. I upravo to se dogodilo. Kome god sam dao umak svi su bili oduševljeni, ne okusom jer ga nisu odmah probali, nego idejom i etiketom. Za okus su mi tek kasnije javljali.

U siječnju 2013. sam ponukan gomilom pozitivnih reakcija od ljudi kojima sam podijelio umake, pa čak i nekih nepoznatih ljudi, odlučio da bih to mogao pretvoriti u posao. Pokrenuo sam OPG, otvorio webshop i dalje je sve već ispričana priča. No, ako sam se tek 2013. odlučio ozbiljno baviti time, zašto onda slavimo 10. rođendan 2022.? Baš zato jer je ta 2012. bila presudna za ono što se dogodilo kasnije. Tih prvih pedesetak sadnica, volja moje mame da mi da dio plastenika i moja lijenost da ne skuham umake odmah su zaslužni za sve ono što se događalo kasnije. Upravo zato smatram da je 2012. bila godina kada je počela priča oko Volim Ljuto.

A kako je nastalo ime Volim Ljuto?

Iskreno, ne mogu se točno sjetiti kako sam smislio ime. No, mislim da je to imalo veze s time što sam volio marketing pa sam znao da emocije prodaju, a ljubav je najjača emocija pa je nekako bilo logično da se brand zove Volim Ljuto.

Domena je zakupljena 2012., odmah nakon što mi je ideja pala na pamet, jer mi je praksa oduvijek da prvo provjerim je li domena slobodna pa tek onda dajem projektima ime. Tokom godina sam imao preko 100 zakupljenih domena za potencijalne projekte koji nikad nisu bili realizirani. Uvijek mi je domena bila motivacija za eventualno pokretanje nekog projekta, no na kraju je ostala samo nekolicina od njih 100, a VolimLjuto.com je ona na koju sam ponosan.

Kako je nastao Volim Ljuto: KSET, mamino znanje i Goranova lijenost 8

Što bih promijenio da mogu?

S obzirom da sam veliki fan sci-fi serija, pogotovo onih koje uključuju putovanje kroz vrijeme, uvijek si postavljam pitanje “Da imaš jednu priliku vratiti se u prošlosti i pričati sa samim sobom, u koje vrijeme bi otišao i što bi si rekao?”. O ovome sam razmišljao nebrojeno mnogo puta, i nisam siguran da znam pravi odgovor. Svaki dio mojeg života me formirao kao osobu kakva sam danas i ne znam što bi se dogodilo da bilo što promijenim. Da, napravio sam gomilu grešaka i još ću ih gomilu napraviti, no nisam siguran da se bez grešaka može napraviti nešto dobro.

Poznavajući sebe prije 10 godina, da sam se slučajno pojavio današnji ja, vjerojatno bih bio bahat i bezobrazan prema budućem sebi jer imam osjećaj da sam onda mislio da znam daleko više nego što to sada mislim, ali to je normalan dio odrastanja i starenja. “Kupi bitcoin debilu”, mislim da bi tako glasila moja poruka sebi prije 10 godina, jer bih vjerojatno jedino nju poslušao od svega ostalog pametnog što mi pada na pamet. Sve drugo bi mlađi ja vjerojatno ignorirao kao nebuloze nekog tamo dede od 4 banke.🙂

što smo pripremili za rođendan:

302,00 kn (40,08 €)
Hot 2 / 5

Fermentirani ljuti umaci

Vrabasco Vintage ljuti umak 100ml

99,00 kn (13,14 €)
Hot 2 / 5
99,00 kn (13,14 €)

Majice / šalice / ljuti suveniri

Volim Ljuto ruksak s otiskom

69,00 kn (9,16 €)

moglo bi vas zanimati i:

Odgovori

Your email address will not be published.