Vijetnam putopis – Dobrodošli u zemlju hrane, piva i dobrih ljudi

Uvod

U veljači 2020. proveli smo 17 predivnih dana u Vijetnamu, što mi sada djeluje nestvarno s obzirom na trenutnu situaciju kada smo zatvoreni u kućama već nekoliko mjeseci zbog Covid-19 pandemije. Ustvari, ovo je bilo zadnje iskustvo prije ludnice s karantenom koje mi se toliko urezalo u sjećanje da sam jednostavno morao sve to pretočiti u jedan tekst i podijeliti sa svima. Vjerujem da nam ovih dana svima treba izlet na neko drugo, veselije mjesto i vrijeme, barem u mislima.

Putovanje smo bukirali putem agencije Jungle Tribe i stvarno nismo požalili jer je sve bilo organizirano kako treba i ovim putem im se želim zahvaliti i posebno pohvaliti Petra, našeg vodiča koji nas je upoznao sa pravim lokalnim restoranima i uživao s nama u klopi na ulici što i je pravi Vijetnam. Također pozdrav cijeloj ekipi koja me trpjela u busu, avionu i na izletima.

Vijetnam je zemlja u jugoistočnoj Aziji s oko 95 milijuna stanovnika. Politički ustroj je i dalje komunizam no s jakim utjecajem kapitalizma što je dosta kontradiktorno, no baš iz tog razloga je zemlja toliko zanimljiva. Od sjevera do juga se klima mijenja iz kontinentalne u tropsku. Cijelo vrijeme koje smo bili tamo nije bilo nijednog dana kiše, a temperature su bile takve da smo većinu vremena bili obučeni u kratke hlače i majice.

Fensi vs. ulica

Obrok po osobi košta između 10 i 20 kn ako idete u lokalne restorane na ulici, a ako idete u malo više fensi restorane onda se to penje na 30 do 50 kn po osobi. Moj savjet je da svakako birate lokalne ulične restorane i mjesta gdje vidite da jede lokalno stanovništvo jer je tamo sigurno dobra hrana. Fensi restorani su obično (ne i uvijek) za turiste i jedina razlika je što u njima imate bolji ambijent nego da ste u uličnom restoranu. Hrana je najčešće potpuno ista, ali barem 2-3 puta skuplja. Ulične restorane karakteriziraju male plastične i jako niske stolice i stolovi za kojima se morate potruditi da sjednete i jedete. Ti restorani također nisu previše čisti, ali to baš i je čar.

Dok čekate hranu praktički u centru grada od 10-tak milijuna stanovnika pored vas se šetaju kokoši, tu i tamo pretrči koji štakor i u jednom trenutku pomislite da taj restoran možda nije bio najbolja ideja. Nakon toga dođe hrana, i nakon što ju probate, zaboravite sve ostalo jer je hrana jednostavno odlična. Prva dva dana se malo navikavate na to da ništa nije previše čisto, nakon toga to postane skroz normalno i zapravo tražite takva mjesta jer znate da je tamo najbolja klopa koju ćete platiti 10-15kn i samo ćete htjeti još. Naravno, posjetili smo i pokoji fensi restoran i hrana je bila također dobra. No, tamo su cijene bile već višestruko veće, a hrana na istoj razini tako da smo odlučili da to više nećemo raditi.

Promet

Jedno od najvećih iznenađenja koja ćete doživjeti kada posjetite Vijetnam će biti promet u gradovima koji je apsolutno kaotičan. Na svaki automobil je tu barem 15 skutera. Skuteri su manje više obiteljska vozila na kojima se obično vozi dvoje pa sve do četvero ljudi, a da ne pričam da se uz to voze i razne stvari i doista je nevjerojatno koliko stvari stane na jedan skuter. Ponekad bi se teretni automobil posramio pred količinom robe koju ekipa tamo vozi na skuteru. Drugi problem je količina prometa i (ne)poštovanje prometnih pravila. U svakom trenutku je na cesti apsolutno bezbroj skutera. Semafori se poštuju, no ne uvijek tako da se u to nemojte pouzdati.

Koliko sam shvatio u svom tom kaosu, skretanje desno je uvijek dozvoljeno bez obzira na boju semafora. Vjerojatno su to od Amerikanaca pokupili, no nisam siguran je li tome tako po pravilu pošto se često ide kroz crveno u svim smjerovima. Prelazak ceste je ono s čim se morate suočiti kad tad i prvih par dana je stvarno zastrašujuće prelaziti cestu, no kada shvatite da je jedini dobar način da krenete i ne zaustavljate se nekako postane lakše. Vozila koja dolaze (primarno skuteri) vide kojom brzinom pješaci idu i jednostavno ih zaobiđu. U dva tjedna smo vidjeli jednu prometnu nesreću, i to laku, što je pravo čudo s obzirom na količinu prometa. S obzirom na to, mogu reći da su stvarno majstori u prometu.

Još jedna stvar koju ćete primijetiti nakon 5 minuta je to da svi trube i to stalno. No, nije to balkansko trubljenje tipa “Mater ti jebem, gdje je žmigavac!”, nego se trubom upozoravaju drugi sudionici prometa da im dolazi vozilo. Neke velike nervoze u prometu nisam primijetio osim na našim licima. 🙂 Gradski autobusi imaju žmigavce spojene na trubu tako da kada se uključuju u promet čujete i zvučne signale. Prva tri dana nas je promet apsolutno izbezumio, no kasnije to postane sasvim normalno.

Cu Chi (ku či) tuneli

Idućeg dana smo krenuli na izlet u Cu Chi tunele. Naime, to su uski tuneli ukupne dužine oko 250 kilometara koje su Vijetnamci ručno kopali kako bi se u njima skrivali od neprijatelja. Najviše su ih koristili pripadnici Vietkonga tijekom sukoba s SAD-om i baš ti tuneli su bili jedna od prevaga u ratu jer ih Amerikanci nisu mogli pronaći. Impresivan je način na koji su tuneli sakriveni, a priče lokalnog vodiča na lošem engleskom otkrivaju mnogo zanimljivih detalja i puno ideologije u kojoj su svi odgojeni. No unatoč svim ratovima koje su ti ljudi prošli i  golemim žrtvama, jako su ponosni na svoju zemlju i to se vidi u svakoj rečenici koju izgovore.

Nakon povratka u Ho Chi Minh smo sjeli u mali ulični restoran gdje smo probali najbolji Pho u gradu. Nije se radilo o nikakvoj preporuci restorana, jednostavno smo prolazili i vidjeli da tamo jede lokalna ekipa, sjeli smo i naručili nešto random s menija koji nismo razumjeli i klopa je bila božanstvena. Tada je uslijedio posjet ratnom muzeju koji je možda ostavio najjači dojam na mene od svega što sam vidio u Vijetnamu. Kao što sam već rekao, nisam neki fan povijesti pa se nikad nisam previše zanimao oko toga što se događalo za vrijeme Američko-Vijetnamskog rata. No kada provedete 2 sata u muzeju koji se prije zvao “American War Crimes Museum”, tada shvatite koliko i što su ti ljudi prošli. No, neću ulaziti u turobne teme, toga imamo dosta trenutno i kod nas. Koga zanima povijest, posjet ovom muzeju je obavezan. Imaju i super velike tenkove i helikoptere za fotkanje. 🙂 Dan je opet završio ispijanjem piva na ulici i narudžbom ogromnih količina hrane. Također, ispunio nam se san jer smo nas šestero zajedno u birtiji zapili preko milijuna.

Delta Mekonga

Mekong je najveća rijeka u cijeloj regiji i teče kroz Laos, Tajland, Kambodžu i završava u Vijetnamu, njena ukupna dužina je gotovo 5000 km. U Vijetnamu se Mekong grana u devet rukavaca, koje Vijetnamci zovu devet zmajeva, i ulijeva u Južno kinesko more. Osobno sam očekivao da će izlet na deltu Mekonga biti jako zanimljiv, no ako ću biti jako pristojan reći ću da je bio ok jer je apsolutno sve bilo podređeno turizmu i skoro ništa nije bilo autentično. Krenuli smo turističkim brodićem do nekog otoka na samoj delti gdje smo probali voće koje uzgajaju tamo, lokalni glazbenici su odsvirali par pjesama, dali smo im par tisuća svaki i krenuli smo dalje u razgledavanje otoka.

Stvar koja me najviše zasmetala je to da je sve prepuno smeća. Doduše, ne samo tamo nego svugdje, ali ovdje sam počeo intenzivno o tome razmišljati. Tako smo još hodali po tom otoku i posjetili par lokalnih zanata, a highlight dana mi je bio kada sam mogao primiti zmiju od 2 metra i staviti ju oko vrata. Kasnije smo se vozili na nekim kočijama gdje nam je bilo žao jadnih konja koji su nas jedva vukli, no to je bio dio ture i odlazak pješke nije bio opcija. I ono što sam cijeli dan čekao je vožnja kanuom kroz “netaknutu prirodu Mekonga” je zapravo bila vožnja kroz neki rukavac od strane lika kojemu, naravno, treba dati pare premda je sve već plaćeno, jer ima žulj od vesla na ruci i dvije kćeri koje baš žive u nekoj kući koja se vidi s rijeke. Kasnije smo saznali da svi oni koji voze čamce imaju žuljeve i svi imaju kćeri i žive u istoj kući. Svaka im čast, po mojoj procjeni ih u toj kući živi oko 50 ljudi na 20 kvadrata. 🙂

No, da se vratim na smeće i koliko je njima to normalno. Vozimo se u tom kanuu i po rijeci plivaju limenke koje čovjek odgurne s veslom da mu ne smetaju. Prođe dnevno 30 puta s tim kanuom tamo, da svaki put skupi jedan komad smeća rijeka bi izgledala kao u nacionalnom parku. Moja ocjena izleta je dva od sedam, izbjeći ako možete. Kasnije smo posjetili pagodu Bude primatelja koja je zapravo jako dobro izgledala i tu je jedna starija gospođa iz grupe ostavila mobitel na klupi. Srećom, našli smo ga i vratili, zamislite što bi bilo da je  izgubila npr. putovnicu. Hrana na delti je bila totalno prosječna i stvarno nema smisla da pišem o njoj, čak ni krokodili koji su se sunčali nisu htjeli jesti.

Još jedna stvar po kojoj je Phu Quoc poznat je uzgoj papra. Posjetili smo jednu poznatu farmu papra gdje sam po prvi puta vidio kako se papar uzgaja i da se radi o visokim biljkama od nekoliko metara, a sam papar ima fenomenalnu aromu koju nisam pronašao nigdje drugdje. Osim uzgoja papra kojeg ima posvuda, tu je i tvornica fish sauce-a gdje se fermentacijom inćuna u bačvama od 70.000 litara dobiva jedan od najcjenjenijih fish sauce-va. On me također oduševio skoro kao i papar.

Sada smo već bili u fazi da nas je sve više zanimala hrana jer sve što smo probali je bilo odlično i samo smo tražili mjesta gdje možemo jesti. I opet su to redovito bila mjesta kod lokalaca, na malim plastičnim stolovima, gdje je hrana bila toliko dobra da nam nije bilo bitno ništa drugo. Kod lokalaca je običaj da dok sjedite za stolom svo smeće bacate na pod ispod stola. U jednom trenutku vidite petero ljudi kako sjede oko malog plastičnog stola, a noge su im zatrpane u limenkama piva i ostataka hrane, ali nikome to ne smeta nego se samo sve zgrne malo sa strane i dalje se naručuje klopa i cuga. Cijene na otoku su bile malo više nego u Ho Chi Minhu tako da smo pivo plaćali 6 do 10kn, a hrana je bila između 15 i 30kn po osobi. 🙂

Apsolutno najbolja hrana na otoku je bila na Starfish plaži koja slovi za jednu od njihovih najljepših plaža, a ime je dobila po gomili morskih zvijezdi koje tamo žive. Došli smo na plažu, malo se kupali i popili par piva i kad smo ogladnili smo odabrali neki mol. Sjeli smo tamo i otišli naručiti hranu na najbližoj kućici. Stvar je u tome da gdje god sjednete hrana će vam doći, samo je pitanje kod koga ćete naručiti. Prijatelj Vanja i ja smo došli do kućice s hranom ispred koje su bili akvariji u kojima su bili živi rakovi i školjke, a dvadesetak metara dalje u moru smo vidjeli ograđeni dio gdje su plivale neke ribetine koje se isto moglo naručiti.

Cijene su bile istaknute po kilogramu, a pošto nas je bilo sedmero morali smo naručiti dosta toga. S menija nismo raspoznali puno toga, a njihov engleski nije pomogao pa smo odabrali 3 stvari po kilu slučajnim odabirom, a školjke smo odabrali tako da smo ih rukama izvadili iz akvarija i pokazali da to želimo. Naravno, njima to nije bilo čudno jer je to standardna procedura. U jednom trenutku nam je čovjek pokušao objasniti nešto za jednu stvar koju smo naručili i nakon pokušaja rasprave od dvije minute, skužili smo da smo htjeli naručiti onu ribetinu od 6 kg koja se može samo cijela naručiti pa smo slučajnim odabirom uzeli nešto drugo i otišli sjesti na mol. Hrana je došla kroz nekih dvadesetak minuta i bilo je toga stvarno hrpa. Od škampa, rakova, školjki, lignji, kozica i desetak piva. Ako se dobro sjećam, mislim da smo sve skupa platili oko 350kn za nas sedmero.

Pošto je otok primarno turistički, naravno da ima i svoj Night food market na kojem se može pronaći i probati svašta, od morskih plodova koji su zaista jeftini do nekih stvari koje oni smatraju egzotikom kao što su hrenovke s grilla. 🙂 U svakom slučaju, isplati se proći i vidjeti što se tamo nudi i probati nekoliko stvari. Najfascinantniji su opet tankovi s živim ribama, školjkama, rakovima, škampima i gomilom drugih morskih životinja i plodova gdje doslovno možete reći čovjeku “Evo ja bi ovog ovdje s desne strane u kutu, čini mi se da bi mogao biti dobar”. Tu je i neizostavni durian kojeg smo probali prošle godine u Tajlandu i nisam mu dao drugu priliku, neke stvari to jednostavno ne zaslužuju.

Na Night food marketu se nalazi zanimljiv lokal s craft (i ostalim) pivima imena Beer Fridge. Koncept je takav da je vani terasa gdje se pije, a pivo je unutra u velikoj hladnjači na 2-3 stupnja i prvo moraš ući unutra, odabrati pivo i onda ga iznijeti van. Koncept je odličan jer imaju zimske jakne koje vise odmah na ulazu, pa ih možete obući ako vam je hladno dok birate pivo.

Kroz grad teče rijeka i ima puno mostova koji spajaju riječne otoke, a oni su centar noćnog života. Najbolji dio obilaska grada se dogodio sasvim slučajno, jer smo u jednom trenutku rekli vodiču da smo gladni, pa smo dobili pola sata na tržnici na kojoj se priprema hrana da pojedemo nešto. Ušli smo na zatvorenu tržnicu na kojoj je bilo bezbroj malih štandova s hranom oko kojih su klupice na koje se može sjesti i naručiti. Nismo puno filozofirali nego smo sjeli kod prve starije gospođe, zatražili meni i naručili hranu. Cijene su bile standardno povoljne, tako da smo jeli za 15-tak kn po osobi. No, kada nam je hrana poslužena i kada smo ju probali, mislim da je to svima bio trenutak kada smo shvatili da nema dalje od ovog. Apsolutno savršeni Pho Bo, temeljac toliko dobar da mi i sad cure sline kad se sjetim, meso sočno i puno okusa, menta, korijander i svi ostali sastojci savršeno izbalansirani.

Sjedili smo na prljavoj tržnici, no u tom trenutku je to bio restoran sa 75 zvjezdica i odlučili smo da ćemo se definitivno vratiti tamo. Idući dan smo se vratili da utvrdimo gradivo i hrana je bila jednako vrhunska kao i dan prije. A na kraju smo shvatili da gospođa ima fotku, zapravo screenshot s YouTube-a na kojem je ona s Anthony Bourdain-om, koji je je jeo kod nje. Gospođa je jako simpatična, no bila je vidno nervozna kada je Božo naručio neko jelo za koje nije znao što je, a uz to je dobio nekoliko listova salate. Krenuo je nespretno jesti sastojke štapićima da bi za 5 sekundi dobio po prstima od gazdarice i onda mu je pokazala kako se to jede. Uzela je list salate, stavila sastojke unutra i smotala je to na način na koji nitko od nas to ne bi mogao ni nakon 5 godina treniranja. Mi smo, naravno, umrli od smijeha zbog predstave koju smo dobili.

Zanimljivo je da je gradić prepun svakakve robe za prodaju i to svih svjetskih brandova, koji su, naravno, fake. Adidas tenisice možete dobiti za 80kn, no za 3 sata već malo pucaju po spojevima, ali na prvu ne možete vidjeti razliku. Dućani se nerijetko hvale sloganima “Made in Vietnam”, gdje prodaju brandove za koje se zna da uopće nemaju tvornice u Vijetnamu, ali, domaće je domaće.

Hoi An je, između ostalog, poznat po biciklima, kojih začudo stvarno ima dosta za razliku od ostatka Vijetnama gdje skuteri prevladavaju. No, skutera i dalje ima više. U hotelu smo dobili bicikle besplatno da se vozimo njima po gradu,  no kada smo sjeli na njih shvatili smo zašto su besplatni. Vjerujem da su bicikli imali više kilometara iza sebe od prosječnog Golfa dvojke koji još uvijek vozi. No, usprkos tome, vožnja je bila zabavna.

U blizini grada su planine Marble mountains (mramorne planine) gdje smo išli na fakultativni izlet. Meni osobno ništa previše fascinantno osim činjenice da je jedan dio dosta zahtjevan za popeti se i čak poprilično opasan za turiste koji nisu spremni. Ajmo reći da bi se kod nas takvo mjesto moralo klasificirati kao penjačka dionica, no tamo to prolazi pod turističku atrakciju i stazu.

Hue – kraljevski grad

Idućeg dana smo išli na izlet u Hue koji je navodno “fascinatni kraljevski grad”. Naša ekipa je bila mamurna jer smo se večer prije oštetili s jedno 20 piva svatko tako da 4 sata vožnje u busu nije baš bilo najbolje iskustvo, a kraljevski grad je bio dosadan. Ne zato jer je mjesto dosadno, nego zato jer je lokalni vodič od jezika znao Vijetnamski, ali niti u to nisam siguran 100%. Uglavnom, neću puno pisati o ovome nego ću reći da nam je to bio jedan izgubljeni dan koji smo mogli provesti daleko bolje da smo ostali u Hoi Anu. Zapravo, bila je jedna dobra stvar u cijelom danu, a to je zalazak sunca koji smo vidjeli na farmi kamenica gdje smo stali na 15 minuta da pojedemo i popijemo nešto na povratku u Hoi An i natpis na nadljudski dobrom engleskom jeziku u WC-u tog lokala.

Pošto smo stigli kasnije popodne odmah smo krenuli tražiti mjesto gdje ćemo jesti. Nedaleko od hotela smo sjeli u neki ulični lokal, na plastične male stolice, naravno, i pokušali naručiti hranu. Na stolovima su bili nekakvi plamenici, no nismo obraćali pažnju na to. Konobar je donio menije, koji nisu bili na engleskom, ili možda jesu, ali na tako lošem da je lakše bilo pročitati na vijetnamskom. Zainteresiranost konobara za našu narudžbu je bila kao moj interes kad upalim TV i vidim da se vrti Krv nije voda. Pokazali smo rukama nekoliko stavki s menija i naručili 7 piva. U jednom trenutku je ispod stola pretrčao štakor, na što se jedna cura digla i otišla uz riječi “Sorry, meni je ovo previše”. Nas to nije obeshrabrilo nego smo uz pivo čekali da stigne hrana koju smo valjda naručili.

Za nekoliko minuta konobar nosi neku platu sirovog mesa, povrća i priloga, pali plamenik i stavlja malo mesa i povrća u zdjelicu na plamenik i kao pokazuje nam da si trebamo ispeći to sve. Nama to sve djeluje super, ali problem je što mi to nismo naručili jer po slikama ono što smo naručili ne izgleda tako, ali s obzirom na to koliko je konobar zainteresiran zahvalni smo da smo išta dobili. Pojedemo mi to i bilo je super, ali mi smo još gladni, ali kako objasniti konobaru da bi mi još. Kroz dvije minute se konobar pojavljuje s još jedno 4-5 tanjura hrane i to stavlja pred nas i onda smo shvatili u čemu je stvar. Naime, svi koji dođu, jedu njihovo glavno jelo – ono od prije koje sami pečete, a ono što smo mi uzeli s menija su neke dodatne stvari koje se mogu naručiti. Popili smo još jedno pivo i krenuli dalje.

Šetali smo malo po gradu, popili kavu da bi navečer došli natrag do hotela i dogovor je bio da se nađemo ispred za pola sata pa idemo negdje na pivo. I točno to se dogodilo. Izašli smo van i sjeli na pivo koje iz metalnog kega s pipom toči žena ljudima koji sjede okolo za malim stolovima i stolicama. Naime, Hanoi je poznat po lokalnom pivu koje se zove Bia Hoi, u prijevodu svježe pivo, koje se proizvodi iz tko zna čega, ima oko 3% alkohola i pitko je jedino ako je hladno, a nikad nije. No, cijena za 3 dl je oko 1,5kn. Meni osobno je bilo na razini prosječnih hrvatskih industrijskih lagera, pa sami zaključite kakvo je, no što se tiče cijene, svakako vrijedi tih novaca. Ispred hotela su bile dvije “birtije” i cijena piva je bila ista u obje, no u baš ovu smo sjeli jer smo vidjeli da tu imaju ljepše čaše. Čaše su bile od tvrde plastike, čak su podsjećale na staklena što nam je bilo bolje od jednokratnih, plastičnih, koje su imali u drugoj “birtiji”. Birtija je pod navodnicima jer se radi o 2 zavarena kega s pipom i 5 plastičnih stolova i stolica.

Kasnije se ispostavilo da smo ipak trebali ići u drugu “birtiju” jer ove super višekratne plastične čaše se ispiru u kanti vode koja je tamo već par sati, jer odakle njoj čista voda kad toči pivo nasred ulice. No, nismo dobili nikakve bolesti i nismo prestali piti unatoč saznanju kako se čaše ispiru, samo smo tražili da naše ne ispire više. U jednom trenutku je došla vojska ili policija i rastjerala sve ulične prodavače piva, no nismo uspjeli saznati zašto se to dogodilo. Ali prema licima prodavača smo shvatili da je to redovita pojava jer nisu bili baš previše zabrinuti nego su samo skupili stolove i otišli.

Srećom, u zadnji čas smo uspjeli naručiti Banh Mi sendviče kod gospođe na uglu koji su bili apsolutna pobjeda dana. Od ostale hrane koju valja spomenuti u Hanoiu je svakako Bun Cha, jelo od pržene svinjetine i tjestenine, opet u obliku neke juhe s predivnim temeljcem te restoran koji se zove Bun Bo Nam Bo i poslužuju istoimeno jelo koje je također u tekućem obliku s mesom, prženim lukom i tjesteninom i oduševilo nas je.

Kroz Hanoi posred grada prolazi stara pruga gdje vlakovi voze dva puta dnevno, otprilike kao i kod nas, a isto tako su i točni. No, kada vlakovi ne voze, što je skoro stalno, pruga se pretvara u turističku atrakciju. Bezbroj lokala uz samu prugu poslužuje kavu, alkohol i hranu, pa čak i ljudi koji žive tamo nude svoje terase turistima i pripremaju kavu, samo da uzmu bilo kakve novce. Cijeli taj dio izgleda zapravo jako lijepo, a super je doživljaj piti kavu na pruzi.

Ha Long Bay

Svi koji su ikada istraživali nešto o Vijetnamu su čuli za Ha Long bay, predivni zaljev s hrpom otočića koji se izdižu iz mora i predivnim pogledom. Je li to zaista tako kako se i prodaje? Zapravo i je. Vožnja brodom traje nekih sat vremena s predivnim pogledom i uključenim ručkom nakon čega se stiže na prvi otok u kojem su ogromne špilje koje se stvarno isplati vidjeti. Nakon toga se ide na drugi otočić gdje se može birati vožnja u kanuu ili čamcu od bambusa koji naravno nije od bambusa nego je gumenjak, ali je vožnja predivna. Prolazi se kroz planinu u zaljev u sredini otoka gdje se malo vozi ukrug, pogledaju se majmuni koji žive na tim stijenama i ide se natrag. Možda nisam ovo opisao s dovoljno entuzijazma, ali stvarno sve izgleda odlično i definitivno se isplati vidjeti.

Po meni, najbolji dio izleta je sljedeći otočić koji se zove Titov otok. Nadali smo se da to ime veze s našim Jožom, ali nažalost nema. Tito je bio prvi astronaut koji se zbljuvao u svemiru. Lik sad ima otok koji se zove po njemu. Što ste vi napravili u životu? No, otok je zanimljiv zato jer ima oko 500 stepenica koje vode prema vrhu s kojeg puca jedan od najboljih pogleda koje sam doživio. Vidi se cijeli zaljev, hrpa brodova, otočića i scena je skroz filmska. Ha Long Bay je definitivno mjesto koje u stvarnosti nije ružnije od onog što vidite na slikama.

I za kraj…

Nakon 17 dana provedenih u Vijetnamu, mogu reći da mi je ovo bilo jedno nezaboravno iskustvo i da sam siguran da ću se vratiti u ovu predivnu zemlju. Ono što mi je najviše žao je to što nismo bili na samom sjeveru u ruralnim krajevima, tako da je definitivno plan za idući put uzeti motore i proći cijeli sjever i dijelove koje nismo obišli sada. Ako volite Aziju, uživate u hranu i pivu s odabirom Vijetnama kao destinacije ne možete pogriješiti, jer za skroz normalne novce možete doživjeti sve što želite, čak i više od toga.