U posljednje vrijeme se zatičem kako posežem za hranom samo zato što mi nedostaje okus ljutoga i pritom je nebitno jel’ me želja zatekla ujutro nakon kave ili iza ponoći uz filmove ili serije. Veli Vrabec da je cijela ova (divna) priča sa chili papričicama upravo za ljutomane, no poznavajući genealogiju riječi manija kao psihološkog sindroma u lošem kontekstu, tepala sam si, sjeckajući Carolinu Reaper: „ti si ljutofil, ne sekiraj se, filija je ‘ljubav prema’“ – bolje zvuči, nesumnjivo. Sudeći po simptomima, možda bih trebala prestati sa samozavaravanjem. Uostalom, ovaj tekst sam počela pisati s tanjurom punim kruha prst debelo namazanog malidžana s Bhut Jolokia Hot Chocolate. Naravno da im svima znam naziv, ljutinu po Scoville skali i komparativnost sa drugim namirnicama.

Jeste li znali da uz kelj savršeno paše Fatali?! Uz kelj! A simptom plakanja uz ručak… jednom me susjeda zatekla razlivene maskare po licu iznad paprikaša. Prestravljena žena veli „šta se desilo?!“, rekoh „ništa draga, zaigrala sam se s Trinidad Scorpion Moruga“. Ili preglasno i nimalo damsko štucanje pred gostima na večeri. Jednostavno, ljutofil ne može izgubiti kompas, ne može kod baš svakog obroka pa i onog izmišljenog međuobroka između međuobroka, nasjeckati „još samo malo“ jer to „samo malo“ previše podsjeća na sindrom nekog ozbiljnog psihološkog poremećaja. Ta, barem pred gostima da se suzdržim, ali ne. Svejedno, neću nikad priznati da postajem ovisnik o ljutome, uostalom, možda je to tek faza prvotnog oduševljenja što kod nas konačno postoji izbor, što pojam ljutog nije sveden na feferonke ili u nekom sretnijem slučaju talijanske pepperoncine.

Ispovjest jedne ljutomanke 1Pokušavam se sjetiti kad sam „otkrila“ ljuto, kad je to sve počelo i tinjalo tako prigušeno do današnjih, u obilju chilija, ljutomanskih dana. Uostalom, je li ljubav prema ljutome urođena ili stečena? Uči li se voljeti ljuto? Sjećam se jedne zgode iz studentskih dana kad smo biciklima iz Osijeka otišli na fiš paprikaš u Kopački Rit. Sjeli da naručimo i zamolim konobara da donese „dobro ljut“ u mom tanjuru, a on se lakonski nasmiješi i kaže „imamo ljuto za žene i ljuto za muškarce“. Nije mi trebala sekunda da odgovorim na tu „provokaciju“ (uz jedan evil eye) – dajte mi mušku porciju. Mislim da je tu sve počelo biti ozbiljnije, ta ljubav prema ljutome, je li. No, ta ni izdaleka nije dala naslutiti u što će se pretvoriti.

Zbog chilija, ove godine u vrtu izostale su neke povrtnice, slijedeće godine, već je pao dogovor, sadimo samo chili i patlidžane. Zbog chilija pravimo zimnicu. Zbog chilija satima i danima gori pećnica – suše se redom i gomilaju u teglicama. Kisele se. Prave se umaci. Sjeckaju se svaki dan, ponekad peče koža na rukama, čini se nekad do kosti. Pa se tako naljućenim prstima počešeš po nosu i – uživaš narednih 15 minuta u činjenici da ljuto ne mora nužno biti samo po jeziku, nepcima… može peći i cijelo lice, ako nakon sjeckanja Naga Viper poželiš rehidrirati kožu. Ne kažem da je ugodno, ali sve se to događa i… pa, otkačeno je.

Ispovjest jedne ljutomanke 2I slijedom tih činjenica, prisnažujem Vrabecovoj da voljeti ljuto vodi u ljutomaniju. Meni je osobito dirljivo što je ljuto kao i jazz glazba: ili voliš ili ne podnosiš. Naravno, tu su jalapeno i midnight ili bebop jazz za one u sivim zonama. Fino je to, naravno, ali bez elemenata iznenađenja da ne kažem epifanije; za ljuto bi to bilo pretjerivanje, čak i ako dolazi od mene.
To su sve moje subjektivne opservacije s itekako fizičkim manifestacijama i sigurna sam da svaki ljutoman ima svoju priču sa zajedničkim nazivnikom oko kojega se ovdje, uostalom, okupljamo.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *