Dosje Kuba: priča o hrani, rumu, hedonizmu i ljutom umaku

Pola 4 ujutro je, taksijem se vraćamo iz nekog kluba u novom dijelu Havane u koji nas je doveo Talijan kojeg smo sreli u birtiji u starom dijelu Havane i obećao nam je odličan provod. Sjećam se da sam na prednjem sjedalu i da se vozaču derem “No tengo dinero” što je 50% riječi koje znam na španjolskom nakon 2 tjedna provedenih na Kubi a vozač me čudno gleda i lagano zaustavlja auto dok me cure odostraga ušutkavaju i kažu da će nas lik izbaciti iz taksija. Frenda to nije ni najmanje brinulo jer je otraga spavao onesviješten nakon što je pao prilikom prelaska ceste na putu do taksija u koji je jedva ušao. Dalje ne znam što se događalo ali pretpostavljam da nas taksist nije izabacio jer se ujutro budim u krevetu sa svim organima na broju i bez većeg mamurluka s nešto preostalih dolara za još jedan dan u Havani. No, krenimo od početka.

Neki idu na godišnji odmor u srpnju i kolovozu kad je more na Jadranu cca 25 stupnjeva. Mi smo se odlučili za godišnji u drugoj polovici ožujka kada je more na Kubi cca 35 stupnjeva što je taman temperatura da se čak i ja mogu okupati. Obično je situacija sa mnom takva da se u moru okupam eventualno 2 puta u 2 tjedna ako je stvarno toplo ali temperatura mora na Kubi me naprosto oduševila. S druge strane, temperatura sunca me nije oduševila jer sam u par sati uspio izgoriti ležeći u hladu na plaži. Da ne bacam sol na ranu onima koji čekaju ljeto pričat ću o nekim drugim hedonističkim užicima s Kube.

Jedan od glavnih razloga zašto volim putovanja je konzumacija lokalne hrane koja me redovito oduševi. Kad malo bolje razmislim, hrana spada među top 3 stvari na mojoj osobnoj top listi pa je zapravo čudno što imam samo 70 i kusur kilograma a ne troznamenkastu cifru (kucam o drveni stol). Na Kubu sam došao s razmišljanjem da s obzirom na klimu ljute papričice uspijevaju jako dobro i vjerojatno su sastavni dio prehrane. Još sam nadobudno od doma uzeo par komada svojih ljutih umaka (Vrabasco Strong, Vrabanero Original i Brutalero Smoked) kako bi razmijenio iskustva i umake s lokalnim konzumentima. Naravno da sam se opako prevario što se tiče lokalnih tradicija o jedenju ljute hrane. Naime, najljuća stvar koju sam vidio je Tabasco umak i eventualno neki chili umak iz Vijetnama i neki treći iz Tajlanda. Zaključak je da Kubanci nemaju autohtone ljute umake niti kulturu jedenja ljutog. Sad već razmišljam da je dobra stvar što sam uzeo nešto od doma da ne bi dva tjedna morao apstinirati.

No, bilo kako bilo, razočaranje s nepostojanjem lokalnih ljutih umaka polako je nestajalo kako smo krenuli u pohod na lokalnu hranu. Kubanci imaju dvije vrste restorana: državne i privatne. Nisam primijetio neku posebnu  razliku osim da su privatni restorani označeni nazivom “paladar” i obično su u manjim prostorima gdje postoji tek nekoliko stolova jer su ih ljudi otvorili u privatnim stanovima, terasama i slično.

Morsko meso

Prvi dan u Havani lutamo po centru koji izgleda u najmanju ruku kao geto dok nismo shvatili da je stari dio Havane zapravo ono što želimo vidjeti i da tamo stvari malo bolje funkcioniraju pa krećemu u ulicu Obispo gdje nas zaustavlja ljubazni konobar koji je čak znao engleski, što je rijetkost na Kubi, i pokazuje nam meni restorana na kojem su sve stavke bile 10 CUC (75kn) što je cijena kompletnog ručka s uključenim pićem. Pošto smo već poprilično gladni pristajemo na ponudu i lik nas vodi na prvi kat kuće gdje je restoran s nekoliko stolova i balkonom a u WC-u zubna pasta i četkica pa pretpostavljamo da netko vjerojatno i živi tamo pošto se radi o privatnom restoranu. Svi redom naručujemo jastoga sa žara ili miješano morsko meso, kako sam ga ja prozvao (jastog, škampi, riba) i dok čekamo pričamo o tome kako ćemo sigurno za te novce dobiti svaki po komadić jastoga i da ćemo ostati gladni. Dva lika sviraju na gitari i nekim udaraljkama Buena Vista Social Club i nakon nastupa žicaju lovu za svirku što se također pokazalo kao normalna stvar u restoranima. Nakon desetak minuta konobar donosi svakome poveću porciju riže s crnim grahom što je na Kubi tradicionalni prilog jer tu „smeđu“ rižu poslužuju uz apsolutno sva jela i nakon 2 tjedna ju više nisam mogao smisliti. Osim riže dobivamo i pržene banane koje izgledaju kao čips i teško je zamisliti kako bi to mogli jesti uz bilo što ali smo saznali da se radi o zelenim malim bananama koje uopće nisu slatke i zapravo su odlične za grickanje uz jelo, čak malo podsjećaju okusom na krumpir. Stiže i salata ali odmah zaključujemo da je to premalo za naš ukus ali pošto inače jedemo po kilu salate uz svaki obrok možda nismo mjerodavni za suditi o tome. Nakon još par minuta stiže i morsko meso odlično servirano na tanjuru a nabolja stvar jer da je porcija zaista ogromna. Zapravo kad razmislim, vjerujem da nisam nikad vidio toliko jastoga na jednom mjestu. Najeli smo se morskog mesa za 75kn po osobi što je zapravo ništa s obzirom za u Hrvatskoj za takav obrok ne bi dali ispod 250kn po osobi. Zadovoljni i punog želuca odlazimo dalje.

Pizza
Cijeli dan lagano pijuckamo neke koktele s rumom i pive pa smo navečer ponovno gladni. Ne znamo gdje ćemo i sjedamo u talijanski restoran. Od svih mjesta na Kubi mi sjedamo u talijanski restoran!? Pikam neku pizzu na meniju za koju nemam uopće pojma s čim je jer piše na dragom mi španjolskom. Zapravo me niti nije briga što naručujem za jelo jer  je 14. mojito već na stolu. Stiže pizza sa škampima i na moje iznenađenje je stvarno dobra. Zapravno, škampi su bili dobri, tijesto sam jeo i bolje ali ne mogu biti izbirljiv nakon toliko cuge, zar ne?. Za cijenu od 8 CUC (60kn) nisam bio baš previše zadovoljan dobivenim u usporedni s ručkom od prije nekoliko sati. Kroz sljedećih nekoliko dana u Havani isprobavamo različite poznate i nepoznate restorane i uglavnom jedemo morsko meso.

Bolje ne može

Nekoliko dana kasnije u Santa Clari u sklopu hostea imamo restoran pod nazivom Pergola autentica na otvorenoj terasi što se pokazalo kao odličan izbor jer je hrana najbolja ikad. Cijene jesu nešto više, cca 12-15CUC po osobi (90 – 115kn) ali vrijedi svake lipe. Malo mi je već dosta jastoga pa naručujem neku svinjetinu i daiquiri umjesto mojita. Nakon trećeg daiquirija mi se mozak smrznuo pa frend i ja uzimamo svaki po cigaru i 7 godina star Santiago rum. Konobar nam donosi dvije Cohiba cigare i pokazuje nam kako ih treba odrezati i zapaliti. Palimo cigare, konobar govori da ih je dobro umočiti u rum pa da onda imaju bolji okus što smo naravno i napravili. Dimimo cigare, pijemo vrhunski rum i jedemo jastoga na terasi a lik na gitari svira Chan Chan. Razmišljam si da bolje od ovog ne može.

Doručak
Ujutro se budim bez ikakvog mamurluka i penjem se na doručak na terasu. Doručak je na Kubi generalno svugdje identičan. Prvo serviraju jedno 4 vrste voća: ananas, mango, nešto treće što ne znam što je i guavu koja je odvratna i redovito ju svi ostavljamo. Nakon toga dolaze pečena jaja, nekad na oko a nekad kajgana koju obavezno jedem s Brutalero umakom koji mi je malo preljut ali Vrabasco Strong su mi prijatelji razbili večer prije u sumnjivim okolnostima pa sam primoran trošiti ovaj otrov. Uz to su tu još neke mini palačinke, hrpa nekih slatkih pekmeza i svježe cijeđeni sok koji je odličan osim ako je od guave, ako je od guave onda je govno. Ima tu i termosica s kavom koja nije

pretjerano jaka ali me taman drži dok prođe doručak pa onda možemo piti nešto ozbiljnije kao što je rum. Šećer je tamo glavni sastojak svega i to me je malo smetalo jer nisam baš neki ljubitelj slatkog. Nakon nekog vremena mi je već bilo toliko dosta slatkog da sam pio mojito bez šećera jer mi se činilo da dobivam šećernu bolest.

Cuga
Cuga je generalno poprilično pristupačnih cijene i manje-više svugdje košta isto. Imaju dvije vrste piva i obično su u limenci: Cristal i Bucanero. Cristal se pokazao kao bolji izbor jer je nešto lakšeg okusa i malo podsjeća na naš Pan. Cijena 0.33l piva je na većini mjesta 2CUC (15kn) što i nije baš neka sreća ali zato je litra Havana club bijelog ruma točno 5.20 CUC (40kn) za litru pa smo uvijek sa sobom imali barem jednu bocu. Kokteli s rumom su vrlo pristupačni pa tako mojito, daiquiri i cuba libre koštaju cca 2.5CUC (19kn). Najbolja je stvar da svi šparaju na soku koji stavljaju unutra jer im je vjerojatno skuplji od ruma pa je u svakom koktelu više od pola čaše ruma što smo mi znali cijeniti.

Jackpot

U Matanzasu slučajno pronalazimo restoran koji je u blizini kuće u kojoj smo smješteni gdje smo za 5 CUC (38kn) po osobi dobili nevjerojatno velike i ukusne porcije mesa, riže s grahom i salate. Ja sam naručio specijalitet kuće koji je bio 7 CUC (54kn) i dobio sam ogromnu porciju hrane u kojoj je bila kombinirana svinjetina, piletina, riba, gljive i neki umak u kojeg naravno dodajem Brutalero i moram priznati da je to bio jedan od najboljih obroka na Kubi i jako mi je drago da smo naletjeli na baš taj restoran.

Sve u svemu mogu reći da nisam razočaran Kubanskim hranidbenim navikama osim (pre)velike količine šećera u svemu. S druge strane, mislim da smo pojeli toliko jastoga i popili toliko finog ruma koliko si nikad u životu nećemo moći priuštiti u nekoj normalnoj zemlji. Svakako preporučujem odlazak na Kubu ali nikako nemojte zaboraviti ponijeti dvije stvari: ljuti umak i inzulin 😉

PS. Hvala Petri Meštrović, Nives Fakin i Vanji Hatala na odličnom društvu tokom putovanja kao i na ne uvijek odličnom znanju španjolskog koje je bilo svjetlosnim godinama ispred mojeg 😉 Za primjer uzmimo da smo (tj. oni su) u Matanzasu pričali s vlasnicom kuće u kojoj smo bili smješteni o tome što bi trebali vidjeti u okolici da bi nas žena uputila u neki zaljev, odnosno tako smo mi to nekako razumjeli (ja priznajem da se niti nisam trudio razumjeti) da bi na kraju došli razgledavati ogromne špilje obučeni kao češki turisti na Biokovu.

PPS. Ispod pogledajte još neke hedonstičke fotke.